GODINE BEZNAĐA: Ova ODLUKA koštala je Srbiju 240.000 ŽIVOTA, a o tome DA LI JE BILA ISPRAVNA i danas se raspravlja
/Stešnjena od neprijatelja sa svih strana, sama i iscrpljena posle ogromne borbe i velikih gubitaka tokom prve godine u Velikom ratu, do 1915. Srbija je imala samo još jednu opciju – povlačenje.
Posle neuspelog pokušaja da se vojska povuče dolinom Vardara i nakon iznenadnog napada Bugarske, srpska vojska je do novembra 1915. godine uspela da izbegne okruživanje, ali se vojni i državni vrh našao pred verovatno najvećom dilemom u srpskoj istoriji – šta dalje.
Upravo na današnji dan 1915. godine, to pitanje je dobilo odgovor! Vrhovna komanda srpske vojske u Prvom svetskom ratu donela je odluku o povlačenju trupa preko Crne Gore i Albanije.
Načelnik Štaba Vrhovne komande Vojske Kraljevine Srbije, vojvoda Radomir Putnik izdao je 25. novembra u Prizrenu svoje, ispostaviće se, poslednje naređenje:
“S obzirom na sadašnju situaciju, dalje povlačenje naše vojske mora se izvršiti kroz Crnu Goru i severnu Albaniju, na Jadransko more, a na liniju Drač-Skadar, ostavljajući potreban deo snaga za zatvaranje pravaca koji od Peći, Đakovice, Prizrena, Debra i Struge vode kroz Crnu Goru i severnu Albaniju na Jadransko more. Na ovoj liniji naša vojska ima da se reorganizuje, snabde hranom, odelom, oružjem i municijom, kao i svim ostalim potrebama. Dalja naša akcija zavisiće od stanja naše vojske, kao i od opšte političke i vojne situacije kod naših saveznika.”
Tako je počela Albanska golgota. Prva kolona u kojoj su bili kralj, vlada i diplomatski kor krenula je 26. novembra 1915. iz Prizrena preko Vezirovog mosta prema Skadru i Lješu. Sa vojskom, Vladom i ostarelim kraljem Petrom bežao je i narod.
Put je vodio preko nepristupačnih predela Albanije, a zima i hladnoća su se pobrinule da se povlačenje pretvori u golgotu u kojoj je stradao nezapamćen i nikada konačno utvrđen broj ljudi. Cifra koju uzima najveći broj istoričara govori o oko 240.000 mrtvih, kako vojnika, tako i civila.
Ipak, još jedno naređenje, izdato komandantima operativnih trupa istog dana kada i ono prvo, skoro vizionarski je proreklo sudbinu Srbije u Velikom ratu.
“Nastao je trenutak, kada se sticajem prilika moramo povlačiti kroz Crnu Goru i Albaniju. Kod naše vojske su moral i disciplina popustili, a vera u spas Otadžbine izgubljena. Stanje vojske je u opšte nepovoljno. Bojimo se, da sada pri povlačenju kroz Albaniju i Crnu Goru na Jadransko Primorje ne nastupi još veća klonulost i rasulo kod trupa, kao i rasturanje i predavanje neprijatelju u većim razmerama.
Da ne bi do ovoga došlo potrebno je, da se vojnicima objasni cilj ovoga našega povlačenja i da se oni ubede o njegovoj potrebi. Kapitulacija bi bila najgore rešenje, jer se njome gubi država, a naši saveznici bi nas sa svim napustili, i onda ne bi imao ko o nama da vodi računa, da nas snabdeva novcem, oružjem i svima potrebama, niti da zastupa naše interese. Mi bismo bili sasvim izgubljeni. Jedini je spas iz ove teške situacije, povlačenje na Jadransko Primorje.
Tu će se naša vojska reorganizovati, snabdeti hranom, oružjem, municijom, odelom i svima ostalim potrebama, koje nam šalju naši saveznici, te ćemo opet predstavljati jednu činjenicu, sa kojom će naši saveznici morati računati.
Država nije izgubila svoje biće, ona i dalje postoji, i ako na tuđem zemljištu, dokle god je tu vladalac, vlada i vojska, pa ma koliko njena jačina bila. Gotovost saveznika, da nas do kraja izdrže i neiscrpna njihova snaga na kraju će slomiti zajedničkog neprijatelja, a naša će Otaxbina opet biti slobodna i uvećana. Ubedite sve, da je ovo povlačenje državna potreba, spas države, i da je u ovim teškim danima naš spas u istrajnosti, strpljenju i krajnjem požrtvovanju sviju nas, sa verom u konačan uspeh naših saveznika i da s toga treba istrajati do kraja.”